Isaiah 49

1Poslušajte me, ostrva, i pazite, narodi daljni. Gospod me pozva od utrobe; od utrobe matere moje pomenu ime moje. 2I učinio je usta moja da su kao oštar mač, u sjenu ruke svoje sakri me; učinio me je sjajnom strijelom, i u tulu svojem sakri me.

3I reče mi: ti si sluga moj, u Izrailju ću se tobom proslaviti. 4A ja rekoh: uzalud se trudih, uzalud i naprazno potroših silu svoju; ali opet sud je moj u Gospoda i posao moj u Boga mojega.

5A sada govori Gospod, koji me je sazdao od utrobe materine da sam mu sluga, da mu dovedem natrag Jakova; ako se Izrailj i ne sabere, opet ću se proslaviti pred Gospodom, i Bog će moj biti sila moja. 6I reče mi: malo je da mi budeš sluga da se podigne pleme Jakovljevo i da se vrati ostatak Izrailjev, nego te učinih vidjelom narodima da budeš moje spasenje do krajeva zemaljskih.

7Ovako veli Gospod, izbavitelj Izrailjev, svetac njegov, onome kojega preziru, na koga se gadi narod, sluzi onijeh koji gospodare: carevi će vidjeti i ustati, i knezovi će se pokloniti radi Gospoda, koji je vjeran, radi sveca Izrailjeva, koji te je izabrao.

8Ovako veli Gospod: u vrijeme milosno usliših te, i u dan spasenja pomogoh ti; i čuvaću te i daću te da budeš zavjet narodu da utvrdiš zemlju i naslijediš opustjelo našljedstvo;

9Da kažeš sužnjima: izidite; onima koji su u mraku: pokažite se. Oni će pokraj putova pasti, i paša će im biti po svijem visokim mjestima.

10Neće biti gladni ni žedni, neće ih biti vrućina ni sunce; jer kome ih je žao, on će ih voditi, i pokraj izvora vodenijeh provodiće ih. 11I sve gore svoje obratiću u putove, i staze će moje biti povišene.

12Gle, ovi će iz daleka doći, gle, i oni od sjevera i od zapada, i oni iz zemlje Sinske. 13Pjevajte, nebesa, i veseli se, zemljo, podvikujte, gore, veselo; jer Gospod utješi svoj narod, i na nevoljnike svoje smilova se.

14Ali Sion reče: ostavi me Gospod, i zaboravi me Gospod. 15Može li žena zaboraviti porod svoj da se ne smiluje na čedo utrobe svoje? A da bi ga i zaboravila, ja neću zaboraviti tebe.

16Gle, na dlanovima sam te izrezao; zidovi su tvoji jednako preda mnom. 17Pohitjeće sinovi tvoji, a koji te raskopavaše i pustošiše, otići će od tebe. 18Podigni oči svoje unaokolo, i vidi: svi se oni skupljaju i idu k tebi. Tako bio ja živ, veli Gospod, svjema njima kao nakitom zaodjenućeš se, i uresićeš se njima kao nevjesta.

19Jer razvaline tvoje i pustoline i potrvena zemlja tvoja biće tada tijesna za stanovnike kad se udalje oni koji te proždiraše. 20I djeca koju ćeš imati, pošto si bila bez djece, reći će da čuješ: tijesno mi je ovo mjesto, pomakni se da se mogu nastaniti.

21A ti ćeš reći u srcu svom: ko mi ih rodi, jer bijah sirota i inokosna, zarobljena i prognana? i ko ih othrani? eto, ja bijah ostala sama, a gdje oni bijahu?

22Ovako veli Gospod Gospod: evo, podignuću ruku svoju k narodima, i k plemenima ću podignuti zastavu svoju, i donijeće sinove tvoje u naručju, i kćeri tvoje na ramenima će se nositi.

23I carevi će biti hranitelji tvoji i carice njihove tvoje dojkinje, i klanjaće ti se licem do zemlje, i prah s nogu tvojih lizaće, i poznaćeš da sam ja Gospod, i da se neće osramotiti oni koji mene čekaju.

24Hoće li se junaku uzeti plijen i hoće li se oteti roblje pravednomu? 25Jer ovako govori Gospod: i roblje junaku uzeće se i plijen jakomu oteće se, jer ću se ja preti s onima koji se s tobom pru, i sinove tvoje ja ću izbaviti;

I koji ti krivo čine, nahraniću ih njihovijem mesom i opiće se svojom krvlju kao novijem vinom; i poznaće svako tijelo da sam ja Gospod spasitelj tvoj i izbavitelj tvoj, jaki Bog Jakovljev.

26